Djetinjstvo
Fra Celestin je u rodnom Visu završio četiri razreda osnovne škole i dva razreda građanske škole. Kao dječak rado je ministrirao u crkvi sv. Jere na Prirovu i tamo upoznao franjevce konventualce. Dinko, fra Celestinov otac, umro je 1929. godine, kad je fra Celestin imao 12 godina. Njegova smrt jako je pogodila mladoga Celestina. Kasnije će izjaviti da je sv. Franjo Asiški postao njegovim ocem umjesto preminulog mu oca. Njegova majka Mandina, koju je fra Celestin jako volio, dugo je nadživjela svoga supruga. Fra Celestin se oduševio za redovnički život 1929. godine slušajući u Visu govor slovenskog franjevca minorita fra Karla Jelušiča o mogućnostima ulaska u sjemenište franjevaca konventualaca u Ptuju. Kako fra Celestin tada još nije znao izgovoriti riječ Ptuj, to je govorio Tuj. Rodbina svjedoči da je fra Celestin kao dječak pravio oltariće i „vježbao“ slavljenje sv. mise kod kuće. On je imao oltarić i na očevu polju u gomili od kamenja i tamo „govorio“ misu. Kao dječak volio je mnogo čitati. Tako je čitajući knjigu istovremeno nogom ljuljao kolijevku svoga mladog nećaka Pave Tomića (* 1928.).
Sjemenište
Studij u Rimu i svećeničko ređenje
Na spomensličici njegova svećeničkog ređenja i prve svete mise stoji geslo: „Po Tebi, s Tobom i u Tebi, o Presveto Srce, posvećujem i ja svega sebe za duše Bogu Ocu Svemogućemu!“ I još na dnu sličice: „Slatko Srce Marijino, budi moje spasenje!“
O sretnih li i nezaboravnih časova! Kad sam stajao do nogu biskupa, kad je njegova ruka bila nad mojom glavom, a Ti u isti čas ispisivao u moju dušu zlatnim slovima neizbrisivi biljeg svećeništva … kad sam rastvorio ruke, one ruke koje su bile često u službi grijehu, a Ti si ih pročistio svetim uljem i osposobio da blagoslivlju posvuda kao da Ti blagoslivljaš… kad sam prvi put izgovorio riječi u Tvojoj osobi, na koncu, kad sam spustio s mojih ramena križ na planeti (misnici), podsjetivši me da molim za one koji stoje iza mene, da i za njih nosim križ, da poput Tebe za njih molim i prosim milosrđe Božje… O kako da pozdravim te časove u kojima mogu s Augustinom kliknuti: Krist sam postao!
O smionosti! … Nemam što tražiti po zemlji, Tebi moram sve dati kao što si i Ti meni dao … Bože, da mogu i ja do podnožja Tvog oltara proliti svoju krv i tako pomiješati svoju krv s onom Tvoga Sina …
Ispunjaš me zadovoljstvom, posebno mirom, posebno srećom i sigurnom nadom da ćeš sve do groba ostati pravi svećenik i redovnik po Srcu Isusovu … Ja sam, dakle, tvoja majka, sretna i blažena, a tu moju sreću pomućuje mi malko pomisao da neću prisustvovati tvom ređenju kao i na tvojoj prvoj misi … Ja ću se mnogo moliti za tebe, da postaneš i ostaneš sve do smrti svećenik-redovnik po Srcu Isusovu. Neće biti dana da te neću Bogu preporučiti, a i ja se preporučujem u tvoje molitve, pa te molim da se sjećaš svoje braće i sestara …“
Fra Celestin će prvu sv. misu proslaviti u Visu tek 19. prosinca 1947.; dakle pet godina nakon svećeničkog ređenja. Na spomen-sličici ove sv. mise piše: „Veliča duša moja Gospodina!“
Polovicom 1943. godine fra Celestin se trebao vra-titi u domovinu, ali to mu nisu dopuštale ratne neprilike. Tako je fra Celestin i dalje ostao u Rimu. Magistrirao je 14. srpnja 1943. i 19. listopada 1945. doktorirao na teološkom fakultetu sv. Bonaventure u Rimu na temu „Misterij križa prema sv. Ignaciju mučeniku“. Nakon toga fra Celestin prelazi na Papinski biblijski institut, gdje je proučavao Sveto pismo kod vrlo uglednih profesora. Položio je licencijat (magisterij) na Biblicumu.
5. srpnja 1946. na ovom Papinskom biblijskom institutu potvrđen je 1947. godine kao kandidat za doktorat, ali radi povratka u domovinu nije nastavio daljnji studij.
Iz dnevnika
„Volju imam za naukom. Ne za sebe, već da poslužim svojoj Provinciji kao slaba sila … O Mudrosti koja sve obuhvaćaš od početka do konca i sve mudro upravljaš, stavljam se pod tvoju zaštitu … Da, o Bože, u Tebe sve ulažem, sjećajući se majke svoje, koja je sa suzama otpratila moje korake i rekla: Neka Bog upravi s tobom i bilo ti blagoslovljeno, a nebeska Majka neka te štiti! Marijo, ne zaboravi potrebe moje, i daj da izvršim volju Božju, koju u riječima starješina nalazim …“
17. prosinca 1941.
„Kriste, koliko si puta tražio ploda na meni, a nisi ga našao. Dnevno se sastajemo, a tako smo daleko jedan od drugoga. Svaki dan me pitaš za plod, a ja ti ništa ne pružam, već nalazim ispriku da produžim svoju lijenost i sakrijem svoju mrzovolju … Božansko Srce Isusovo, vjerujem u Tvoju ljubav k meni. A ti, Majko, zauzmi se za mene kod Sina svoga, da u času kad pokuca na moja vrata i potraži od mene ploda, uzmognem otvoriti dragovoljno i pružiti plodove što sam ih milošću vašim stekao i zaslužio.“
13. prosinca 1941.
„O, Srce Isusovo, budi moja ljubav, daj da pripravno i odano nastojim oko obnavljanja tvoga hrama, da bar donekle bude dostojno Tvoga posjeta. Uloži u moju dušu i tijelo potrebne snage, odstrani sve što me odvraća od Tebe, a daj mi sve što će me brže Tebi privući. Daj da budem sav Tvoj.“
2. siječnja 1942.
„Ma što sam ja jadan! Gdje su ona moja obećanja, uzdisaji, odluke? Dao si mi milost kakvu nisam mogao ni po vrijednosti, ni po okolnostima, ni po prilikama ni zamišljati. Godinu dana već prinosim Tebe u ovom svetom gradu na grobovima Tvojih svetih mučenika, a još sam uvijek star, tvrd i nepokretan … Što si mi još mogao udijeliti a da mi nisi udijelio?“
19. prosinca 1943.
“O kako sam želio biti stalno u Tvojim šatorima, biti uz tebe, ostati u predvorju uvijek, i da se što brže sastanem s Tobom. Snovi mladosti pogasili se kao svijeće u župnoj crkvi, dok sam bio zaspao na rukama svoje majke. O vrati se, Kriste, k meni u ovu pustoš. … O Majčinsko Srce, daj da se probudim na Tvojim rukama i da ponovo ugledam sve svijeće zapaljene oko Tvoga Sina, i da tada ponovo zaspim i probudim se u vječnosti.“
4. veljače 1944.
„Zadivljuju me ove riječi: Bio sam noga kljastom, oko slijepom, otac siromašnom. Ali koliko još u meni ima malo mjesta za istinsku i pravu ljubav prema bližnjemu? Zar gledam u golome Krista raspeta, u gladnome Krista ogladnjela? A tu je baš sva naša savršenost … Svakog bijednika na kojega se namjeri moj pogled, rado ću skrenuti Bogu, onome koji me zamoli Očenaš, s uzdahom ću uzvratiti: hranitelju djeteta Isusa, moli za nas!“
20. listopada 1944.
„Sjeti me se, Majko, da sam ud Tvoga Sina … Sjeti se, Majko, da sam još više povezan s Tobom kao svećenik, da Ti nove udove, novu djecu rađam, hranim i gojim. Napokon sada … kad izlazim u život, u gorak život što me čeka. Neka bude kakav god, gorak, težak, samo da mogu bar duše spašavati. Ti me prati, Ti me štiti. U Tvojim rukama leži naš uspjeh, da me jednom, o Majko, poput sina primiš u svoje krilo, Kraljice mučenika! To je moj uzdah da uzmognem i ja svoju dušu izručiti Ocu na Tvojim majčinskim rukama“.
25. listopad 1944.
U domovini
Fra Celestin vratio se iz Rima, iz Italije, u domovinu 1947. godine. Dodijeljen je samostanu sv. Frane u Splitu, kamo stiže 14. studenog 1947.
a) Profesor
Godine 1953. fra Celestin po službi definitora dolazi u samostan Svetog Duha u Zagrebu. Od tada pa sve do smrti fra Celestin je živio u Zagrebu. I odmah se uključuje kao predavač, profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu. Najprije predaje hebrejski, 23
grčki i latinski, a potom opći i posebni uvod u Sveto pismo. Najprije je bio asistent, a potom izvanredni i redoviti profesor pri katedri Svetog pisma Starog zavjeta. Službu profesora na ovom fakultetu vršio je 35 godina.
Predavao je biblijske predmete i na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu.
Predavao je razne birane biblijske tekstove novakinjama u novicijatu sestara karmelićanki BSI na Vrhovcu u Zagrebu, te novakinjama sestara milordnica u Frankopanskoj ulici u Zagrebu.
Fra Celestin je obnašao službu prodekana i dekana na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Njegova služba dekana pripada jednome burnom vremenu na ovom fakultetu, kada je on pokazivao svoju razboritost i ljubav prema svima. Njegovi studenti ga se sjećaju kao dobroga, blagog i poniznog profesora, koji je živio Božju riječ, onu riječ koju je predavao. Mnogi su zavoljeli Božju riječ zahvaljujući predavanjima fra Celestina. A kod ispita više je bilo fra Celestinu neugodno, ako neki student ne bi nešto znao nego samom studentu. Bio je blag na ispitima. Jedan student je zapisao kako je on kod polaganja posljednjeg ispita kod fra Celestina rekao: „Hvala Vam na svemu, na Vašem poštivanju nas studenata, na ozbiljnim predavanjima; ja sam osobno preko Vas učvršćivao svoje franjevaštvo i svećenički poziv. Hvala Vam jer ste na nas studente pozitivno utjecali!“24
Mnogi studenti svjedoče da je fra Celestin bio svet čovjek, fratar i profesor. Držali su ga poniznim, blagim, razboritim, duhovnim, siromašnim i svetim čovjekom. Nikada nije isticao sebe ni u čemu, nego je nastojao poučavanjem studenata u Božjoj riječi slaviti Boga.
b) Magister klerika
Fra Celestin Tomić obnašao je razne službe u Hrvatskoj provinciji sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Tako, bio je i magister klericima 14 godina. Jedan njegov klerik, koji je bio i dekan, svjedoči da fra Celestin nije želio biti magister klerika. A to znači da je ovu službu prihvatio iz poslušnosti poglavarima. No, službu magistra klerika revno je vršio. Očinski i majčinski se brinuo za klerike. Poticao ih je da svoje duhovne potrebe rješavaju u molitvi i razgovoru s Isusom u Presvetom Oltarskom sakramentu na koru crkvice Svetog Duha. Upravo radi duhovnih potreba klerika bio je sagrađen kor iza glavnog oltara te crkvice, da se iz klerikata brzo moglo doći na taj novosagrađeni kor. Kasnije je taj kor srušen i crkvica stavljena u prvobitno stanje. Poučavao je klerike, kako se trebaju vladati u vožnji tramvajem idući u gimnaziju ili na Bogoslovni fakultet. Trebali su skinuti šešir, kada bi nailazili kod neke crkve. Trebalo je obarati oči, ako bi one slučajno pale na neku djevojku, itd. Svake nedjelje popodne držao je klericima duhovne nagovore, koji su bili protkani Božjom riječi i duhovnim iskustvom njegova života. Svake nedjelje u 8 sati slavio je vrlo pobožno svetu misu u crkvi sv. Antuna Padovanskoga, na kojoj su obvezatno sudjelovali i klerici. Propovijed je bila prožeta tumačenjem Božje riječi, Svetog pisma.
Fra Celestin je bio vrlo pobožan Bezgrješnoj Djevici Mariji i tu pobožnost prenosio je na klerike. Nastojao je da klerici postanu članovi udruge Vojske Bezgrješne koju je osnovao sv. Maksimilijan Kolbe. Poslije Drugoga svjetskog rata rad ove udruge bio je zabranjen u vanjskom svijetu, ali udruga Vojske Bezgrješne i dalje je djelovala u malom sjemeništu i u klerikatu hrvatskih franjevaca konventualaca. Zauzimanjem fra Celestina organizirale su se akademije u čast Bezgrješnoj, posebno na njezin blagdan Bezgrješnog Začeća. Poticao je klerike na pisanje i izdavanje časo26
pisa Vojske Bezgrješne „Immaculata“ (ciklostil). U pismu, koje je napisao 1956. godine piscu ovih redaka, dok je ovaj još bio sjemeništarac pred novicijatom, napisao je da mu zamjera što u pismu koje je uputio fra Celestinu nije nigdje spomenuo Bl. Djevicu Mariju.
Posebnu brigu vodio je fra Celestin prema bolesnim klericima i sjemeništarcima. Brinuo se za njihovo duhovno i tjelesno zdravlje. Vrlo dirljiva su njegova dva pisma koja je napisao piscu ovih redaka, dok je ovaj kao teški bolesnik bio u bolnici u Rijeci. Poticao ga je da sve stavi u Božje ruke i da se ne boji.
Isto tako vodio je veliku brigu za klerike, koji su bili na odsluženju vojnog roka. Pisao im je pisma u kojima ih je bodrio i hrabrio da ustraju u duhovnom pozivu. Slao im je bar za Božić i Uskrs i novčanu pomoć. Bilo mu je jako žao svakog klerika koji bi odustao od duhovnog poziva. Kao magister znao je pravilno i razborito postupati. Jedan njegov klerik, a sada svećenik, svjedoči, kako je vidio fra Celestina dva puta „rasrđena i pocrvenjena“, ali oba puta opravdano. Jednom se to dogodilo, kad je fra Celestin tog klerika nagovarao, kao prethodno i još neki klerici, da u Svetom trodnevlju (prije Uskrsa) uzme jednu lekciju (čitanje) pri moljenju odnosno pjevanju časoslova. Kad ni klerici ni fra Celestin u tome nisu uspjeli, onda je fra Celestin pocrvenio, skočio od stola i odlazeći iz dvorane rekao: „Ako nema ljubavi, onda se svi raziđimo odavde“. Druga prigoda je bila, kad još klerikat nije imao svog televizora. Tada bi se povremeno za klerike naručio 27
neki film koji bi gledali. Tog puta film nije bio prethodno cenzuriran od osobe koja je bila zadužena za to. A film je imao scena koje nisu bile prikladne klericima za gledanje. Fra Celestin je bio vidno uzrujan, digao se i napustio blagovalište u kojem se prikazivao film. Dakako, gledanje filma bilo je prekinuto i svi su se razišli.
Fra Celestin je volio zajedno s klericima ići na izlete, posebno za praznike 1. svibnja, napose u Sloveniju. I Sljeme je bilo izletničko mjesto, kao i Kraljičin zdenac i Medvedgrad. Klerici i sjemeništarci svake su subote išli na nogomet u Ponikve, Podsused ili preko Save. A na ljetnom odmoru u Barbarovoj Dragi u Cresu pokazao se kao vrstan plivač i igrač vaterpola. Ovu su igru klerici sami organizirali.
U vrijeme dok je bio magister klerika, ali i kasnije, fra Celestin se pokazao kao izvrstan orguljaš. S lakoćom je izvodio četveroglasne mise. A nije završio nikakve posebne muzičke škole.
Rekoše stariji nama mlađima da je fra Celestin kao sjemeništarac bio izvrstan nogometaš. Kakvi i koliki su se sve talenti krili u ovom divnom čovjeku!
c) Pisac
Fra Celestin se pokazao kao veoma plodan pisac. On je još kao klerik počeo pisati članke u predratnom časopisu „Svetište sv. Antuna Padovanskoga“. A u „Glasniku sv. Antuna Padovanskoga“, kasnijem „Veritasu“, napisao je vrlo mnogo članaka, dakako svetopisamskog sadržaja. Članci su nezaustavljivo izlazili u ovom časopisu sve do njegove smrti, čak i za vrijeme njegove teške bolesti. Fra Celestin je pisao članke i u mnogim drugim katoličkim časopisima. Računa se da je napisao više od 1.150 članaka. Sadržaj ovih članaka je ponajvećma, skoro isključivo, svetopisamske naravi, tumačenje Božje riječi.
Fra Celestin je napisao više od 50 knjiga. Najpoznatiji niz njegovih knjiga je Povijest spasenja. Drugi niz knjiga fra Celestina je onaj Stol Riječi u šest svezaka (tumačenje Božje riječi na misama). Pa knjige o Blaženoj Djevici Mariji, o bl. Alojziju Stepincu itd.
Radi ilustracije ovdje donosimo nekoliko misli fra Celestina uzetih iz jedne njegove knjige.
Fra Celestin je napisao više od 50 knjiga. Najpoznatiji niz njegovih knjiga je Povijest spasenja. Drugi niz knjiga fra Celestina je onaj Stol Riječi u šest svezaka (tumačenje Božje riječi na misama). Pa knjige o Blaženoj Djevici Mariji, o bl. Alojziju Stepincu itd.
Radi ilustracije ovdje donosimo nekoliko misli fra Celestina uzetih iz jedne njegove knjige.
Pišući o ljubavi fra Celestin kaže, da sav Zakon Svetog pisma jest u ljubavi. Najprije treba ljubiti Boga, a potom bliženja. Te dvije zapovijedi ljubavi međusobno su povezane, tako da postoji ljubav prema Bogu, ako postoji prema bližnjemu. A tko je naš bližnji? Svaki čovjek koji je potreban moje ljubavi, pomoći. Isus je dao i novu zapovijed ljubavi prema bližnjemu: „Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13,34). A Isus nas je ljubio do smrti na križu. Čovjek ne može ljubiti bližnjega kao što je Isus ljubio nas bez dara Duha Svetoga.
Pišući o siromaštvu fra Celestin naglašava da je Crkva siromaha i za siromahe. Crkva koja bi bila daleko od siromaha, izdala bi svoje poslanje. Siromasi moraju biti ljubimci Crkve, jer su i ljubimci Sina Božjega, ljubimci Oca nebeskoga. Bogataši su pripušteni u Crkvu pod uvjetom da služe siromasima.
Pišući o čistoći fra Celestin ističe da je čistoća krepost koja, iako s mukom, osposobljava u čovjeku sklad duha i porive naravi, razuma i buntovne požude. Ona uspostavlja red u seksualnom životu i vraća duhu nadmoć nad osjetilima. Čistoća je vlast kojom čovjek vlada nad sobom i podlaže sjetila duhu.
Pišući o poslušnosti Bogu, fra Celestin ističe da se čovječanstvo spašava samo vjerom. Poslušnost je bitni znak i plod vjere. Samo u „poslušnosti vjeri“, Riječi Božjoj, briše se istočni grijeh neposlušnosti te opet ulazimo u život Božji. Posluh je znak i plod vjere i ljubavi.
d) Rad na kauzi bl. Alojzija Stepinca
Fra Celestin je mnogo radio na kauzi Sluge Božjega Alojzija Stepinca i dočekao njegovo proglašenje blaženim 3. listopada 1998. godine po svetom papi Ivanu Pavlu II. Bio je član Povijesne komisije i svjedok na crkvenom sudištu u postupku o krepostima Alojzija Stepinca. Fra Celestin je bio suradnik u izradi nekih dokumenata u rimskom dijelu kanonskog postupka. Održao je brojna predavanja, napisao više knjiga i objavio više članaka o svetosti i mučeništvu Alojzija Stepinca. Bio je vrlo pobožan bl. Alojziju. Napisao je i mnogo toga još neobjavljenoga o bl. Alojziju Stepincu.
Crtice iz života
„Tražiš Isusa?“
Fra Celestin znao je biti istovremeno i ozbiljan i duhovit. Tako, pripovijeda jedan redovnik i svećenik iste redovničke provincije kao i fra Celestin, kako se kao student teologije jednog dana uputio u kapelu samostana Svetog Duha u Zagrebu, da tamo pregleda note za pjevanje mise koja je trebala uskoro započeti. Dok je, dakle, išao u tu kapelu, fra Celestin ga je na hodniku zapitao.
„Tražiš Isusa?“
Student je ostao iznenađen njegovim pitanjem, pa je odgovorio:
„Da, idem na svetu misu. Dakle, tražim ga“.
Poslije podne taj student je prolazio istim hodnikom u kojem je bio fra Celestin, koji ga je zapitao: „Je si li ga našao?“
To pitanje je „oborilo“ ovog studenta teologije. Ne sjeća se je li fra Celestinu išta odgovorio. Kako lijepa zgoda i dobra pouka u ovom događaju!
Isti redovnik i svećenik pripovijeda kako su fratri u blagovalištu, dok je ovaj još bio student, o nečemu raspravljali. Fra Celestin je priupitao: „A o čemu je riječ?“ Nato su se svi nasmijali. O. gvardijan je strogo ušutkao fra Celestina, a fra Celestin, iako puno stariji niti jednom riječi nije reagirao na poniženje. Ostao je smiren kao da nije bilo ništa. To je svetačko držanje.
„Što si mu lijepo rekao?“
Pripovijeda jedan drugi redovnik Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca kako se kao student bogoslovije vozio s klericima kombijem na jedan sprovod. A u kombiju je putovao i fra Celestin. No, jedan bogoslov uvijek je kasnio, pa i ovog puta, dok su stajali na jednom odmaralištu. Taj svećenik potužio se svom kolegi bogoslovu, koji je sjedio do njega u kombiju, da doista nije u redu što spomenutog bogoslova moraju uvijek čekati. Fra Celestin je čuo da se nešto govori, pa je priupitao:
„Što si mu to lijepo rekao?“
Kad je fra Celestin čuo što je taj bogoslov rekao, onda je odgovorio:
„Pa to i nije lijepo“.
Dok su jednoga vrućeg ljeta putovali na neki sprovod, zaustavili su se u jednom mjestu, gdje ih je u jednoj obitelji čekalo osvježenje u jelu i piću. Pripovjedač ovog događaja reče da je ostao iznenađen kada je ugledao u čaši fra Celestina gusti sok od višanja. Fra Celestin je napunio čašu, i ne znajući, koncentratom toga soka, koji je tek trebalo razrijediti vodom. Već dobar dio toga gustog soka fra Celestin je i popio kad je bio upozoren da se sok pije razrijeđen vodom. Fra Celestin je samo mirno odgovorio da je sok i ovako dobar.
Isti svećenik pripovijeda kako je jedan bogoslov iz samostana Svetog Duha u Zagrebu trebao poći na neki susret Franjevačke mladeži. Ali u pogledu toga njegova odlaska digla se povelika vika, u čemu je sudjelovao i tadašnji gvardijan, tako da taj bogoslov ipak nije otišao na spomenuti susret s Framom. Kad je taj bogoslov pri koncu ručka čistio stolove u blagovalištu, došao je i do stola fra Celestina, koji ga je bezazleno upitao: „Pa kako to da nisi otišao s Franjevačkom mladeži?“ Nato je burno reagirao o. gvardijan: „Oče Celestine, dajte prestanite!“
Fra Celestin je svojim pitanjem amortizirao napetost koja se osjećala u zraku. Ali je ostao miran na ukor o. gvardijana. Ili je bio nagluh, a bio je, ili svet, a možda oboje, zaključuje taj svećenik.
Mirnoća je bilo fra Celestinovo obilježje i najmoćnije oružje.
„Hvala!“
Jedan naš uvaženi redovnik i svećenik pripovijeda kako je doživio fra Celestina za vrijeme polaganja završnog tezarija na koncu studija. Među ispitivačima bio je i fra Celestin. Prije toga ispitanik je već bio kod dva profesora ispitivača. Kad je došao fra Celestinu, „onda me onako potiho upitao, kako sam prošao kod ove prethodne dvojice profesora, što me je toliko iznenadilo da nisam mogao shvatiti što me pita. Doduše, morao je tiho govoriti […], tako da je on meni morao dva tri puta ponoviti pitanje, a ja sam očekivao od njega onako ozbiljnog i nezainteresiranog za bilo koga pitanja na koja sam htio što bolje odgovoriti da se ne osramotim. Tu sam osjetio tu njegovu bratsku i očinsku ljubav“.
Dok je ovaj redovnik i svećenik bio poglavar, fra Celestin je bio odvezen kolima hitne pomoći iz doma Sv. Maksimilijana Kolbea u bolnicu Svetog Duha u Zagrebu.
„Tada sam neko vrijeme bio uz njegov krevet dok je čekao na hodniku. On je uglavnom spavao i imao zatvorene oči. I prije nego što su ga odvezli liječniku, on je otvorio oči, pogledao me, primio me za ruku i rekao blago: ‘Hvala!’
Nakon toga su došli bolničari i odvezli ga, i ne znam da li je isti dan ili te noći umro“.
Slična svjedočanstva o dobroti, poniznosti, blagosti i ljubavi fra Celestina donosi i njegova rodbina, koju je on jako volio kao i svoj dragi Vis.
Sestre karmelićanke Božanskog Srca Isusova, kojima je on predavao kao novakinjama neke biblijske predmete, svjedoče o njegovoj ljubavi prema Božjoj riječi. A tu ljubav prema Svetom pismu prenosio je i na njih. One svjedoče isto tako o poniznosti, dobroti, smirenosti, blagosti, siromaštvu i drugim krepostima fra Celestina.
Bolest i smrt
Pod konac 2004. godine fra Celestin se podvrgao dvjema teškim operacijama. A nedugo prije toga pratila ga je neka manja bolest. Prema liječnicima ove operacije bile su plod zapletaja crijeva, a fra Celestin je to nazivao rakom, što ustvari i jest bilo. Poslije tih operacija fra Celestin je stanovao u Domu sv. Maksimilijana Kolbea, domu umirovljenika na Svetom Duhu. Ni u čemu on nije bio zahtjevan. Podvrgavao se svemu onome što se od njega tražilo. Osoblje ovog Doma doživjelo je fra Celestina kao izvanrednoga i svetog čovjeka. Pisac ovih redaka posjećivao je u ovom Domu fra Celestina skoro svakog dana do svoga preseljenja u Vinkovce, u srpnju 2006. godine. I on može posvjedočiti s koliko je strpljivosti fra Celestin nosio svoju bolest i koliko je trpio.
Može posvjedočiti njegovu vjeru i potpuno povjerenje u Boga, u Isusa Krista u toj bolesti. Fra Celestin je tada mnogo molio, ispovijedao se i čitao svete knjige, koliko mu je zdravlje dopuštalo. Kad mu je pisac ovih redaka jednom predložio da zapjeva jednu pjesmu Majci Božjoj, fra Celestin je samo tiho odgovorio: „Ispovijed“. Da, želio se ispovjediti i to je činio jako često. U tom razdoblju ponajviše je pisao čestitke za Božić i Uskrs raznim osobama po svom „pisaru“. Ali bilježio je još neke stvari; dakako ne knjige ni članke za časopise.
Sestrica smrt došla je po njega u bolnici Svetog Duha 23. rujna 2006., te odnijela njegovu plemenitu i svetu dušu dobrom Bogu, kome je cijeli život vjerno služio. Umro je u 89. godini života, 72. redovništva i 64. svećeništva. Pogrebnu misu u crkvi sv. Antuna u Zagrebu, 26. rujna, predslavio je mons. Josip Mrzljak, tadašnji zagrebački pomoćni biskup, u koncelebraciji oko 80 svećenika i uz sudjelovanje velikog broja Božjeg naroda, posebno njegove drage rodbine iz Visa i drugih mjesta. U propovijedi je biskup rekao da je fra Celestin uzor pravog sina sv. Franje. Oproštajni govor prije ukopa lijesa s tijelom fra Celestina u crkvici Svetog Duha u Zagrebu održao je fra Đuro Hontić, tadašnji provincijalni ministar Provincije kojoj je pokojnik pripadao. On je istakao jednostavnost, dobroćudnost, malenost, izvrsnost, umnost i znanje fra Celestina. Od fra Celestina oprostili su se svojim govorima još fra Martin Vidovič, u ime Slovenske provincije franjevaca konventualaca, te dr. Adalbert Rebić, u ime zagrebačkog KBF-a, završivši svoje svjedočanstvo riječima na hebrejskom jeziku.